Ako ste kreativni pisac koji koristi 16Personalities da biste bolje razumeli sebe i svoje prijatelje, voljene, kolege iz razreda ili sa posla, možda ste se zapitali: Mogu li ove ideje primeniti u svom pisanju?
Ako je odgovor da, nastavite da čitate – ovaj tekst je za vas! U ovoj seriji od šest članaka, „Teorija ličnosti u pisanju fikcije“, istražujemo mogućnosti i ograničenja primene naše teorije ličnosti na izmišljene likove – od postavljanja temelja za duboke, uverljive likove, preko razumevanja motivacija, pa do kreiranja nijansiranih negativaca.
Prvo, hajde da razmotrimo jedno ključno pitanje: Šta izmišljenog lika čini nezaboravnim i privlačnim?
Zašto likovi očaravaju čitaoce
Pisana fikcija dozvoljava nam da pobegnemo u druge svetove i delimo radnje i osećanja likova dok prolaze kroz priču. Fikcija može dotaći naše srce i um time što odražava naše vrednosti, iskustva i snove, dopuštajući nam da uživamo u fantazijama ili pogledima na svet sa kojima se možemo poistovetiti.
Suprotan efekat može biti podjednako snažan – fikcija nas može uroniti u ono što nam je strano, pomoći nam da shvatimo drugačije perspektive i pružiti priliku da proživimo uzbuđenja koja ne susrećemo u sopstvenom životu. Ove dimenzije mogu biti veličanstvene, bilo da čitamo veliko delo popularnog autora ili smele slike svoje mašte pretočimo na papir.
Jedan od presudnih elemenata u privlačnim delima fikcije jesu likovi sa kojima čitalac može da se poveže i kojima može da staloži osećanja. Likovi se nekada mogu činiti manje važnima u odnosu na radnju, ali setite se primera filmske fikcije: Zašto glumci toliko ulažu u govor tela, izraze lica ili intonaciju glasa? Jer na taj način uvlače publiku u priču.
Pisana fikcija uglavnom ovakve vizuelne detalje ne određuje precizno, dopuštajući čitaocima da sami učestvuju u stvaranju dela i učine ga ličnim kroz sopstvene predstave o likovima. Svaki čitalac u svom umu vidi likove na poseban način – i to može biti magično.
Važnost doslednih likova
Maštovitost čitalaca može osloboditi autore potrebe da oblikuju svaku sitnicu u opisu likova, ali to sa sobom nosi i mogućnosti i odgovornosti. Sami likovi moraju da bude izvor inspiracije za maštu, a ne da je sputavaju. Autori mogu dovoljno jasno definisati svoju viziju, a da pritom ne opterećuju čitaoce opisima, dopuštajući im da se užive u um likova i bolje ih shvate.
Bez obzira na ambijent ili radnju, likovi su sredstvo kojim autor prenosi čitaocu ljudsko ponašanje i iskustvo. Bilo da je cilj izazvati napetost, divljenje, saosećanje, užas ili uzbuđenje, likovi postaju produžetak same čitalačke ljudskosti – kao da je deo uma i tela čitaoca usađen u delo. Likovi gotovo postaju čulni organi kroz koje čitalac proživljava ono što oni osećaju i doživljavaju.
Ovakvo stapanje mnogo je lakše kada su likovi u priči dosledni – čitaoci se teže vezuju za one koji deluju nasumično jer tako nešto nije nalik njihovoj sopstvenoj svesti. Likovi koji su mahom vođeni spoljnim okolnostima, a ne realističnim unutrašnjim motivima, često deluju nejasno umesto živo, generički umesto jedinstveno. Snažni likovi imaju svoj set pravila i kada ih naruše, čitaoci mogu biti zbunjeni i izbačeni iz priče koja ih je do tada potpuno uvukla.
Realističan sistem
Duboki likovi pomažu da priče budu zavodljivije, ali što je još zanimljivije, mogu pomoći i samim autorima u procesu stvaranja. Hajde da na trenutak posmatramo izmišljene likove i njihove odnose kao automobil sa mehaničkim problemima – osećaj poznat mnogim piscima. Kao što vešt mehaničar može zameniti delove da bi auto ponovo proradio, talentovan pisac može oblikovati priču. Međutim, inženjer, zahvaljujući znanju o dizajnu auta, može čak i da predvidi ili izmeni njegove funkcije. Autor koji tako dobro poznaje ličnosti svojih likova može stvarati priče koje nisu samo uverljive, već i složene, jer može predvideti kako poznate karakteristike likova reaguju u određenim situacijama i međusobnim odnosima.
Odluka da se likovi detaljno definišu ne daje piscu automatski sredstva za to, ali postoje sistemi koji im mogu pomoći. Na primer, neki autori srednjovekovnih fantazija koriste pravila društvene igre Dungeons & Dragons za oblikovanje likova. Iako je to korisno za žanr, takav sistem ne pokriva ključne aspekte ličnosti, zbog čega su autori prepušteni sebi kada je reč o tim pitanjima.
Teorija tipova ličnosti ovde može biti vitez u sjajnom oklopu, spasujući nas od beživotnih devojaka u nevolji, bezličnih moralista ili predvidljivih, brkatih zlikovaca. Naša istraživačka teorija tipova ličnosti može biti izuzetno koristan alat da autori definišu, razumeju i opišu likove koje stvaraju. Umesto da ograničava, ovaj sistem može proširiti kreativne mogućnosti – o tome više kasnije.
Pisci fikcije imaju mnogo toga što drže u glavi: svetove, radnju, likove, tempo i još mnogo toga. Teorija tipova ličnosti može pomoći vođenjem kroz kreativni proces na podržavajući način. Nema potrebe da grubo ograniči postupke likova, jer su tipovi ličnosti zapravo široke kategorije nebrojenih suptilnih osobina koje prave osobe poseduju. Ali može pomoći autorima da sa zapanjujućim realizmom prikažu razloge iza postupaka svojih likova.
Upotreba naših 16 tipova ličnosti, uključujući Identitet osobine, kao temeljnih šablona za pravljenje likova može piscu pružiti značajnu prednost u odnosu na izmišljanje od nule. Svaki tip ličnosti, koliko god bio širok, ima tipične obrasce ponašanja, što dovodi do predvidljivih interakcija između lika, sveta oko njega, drugih likova i samog sebe. Teorija tipova može autorima ponuditi i uvid u uobičajene životne puteve – lične, društvene i profesionalne – za određene tipove ličnosti, što može nadahnuti stvaranje radnje koja se prirodno uklapa sa likovima.
Kada čitaju o nekom tipu ličnosti na našem sajtu, mnogi pomisle: Poznajemo nekoga baš takvog! ili Vau, ovo sam kao ja. Isto tako, kada autori svesno i pažljivo modeluju likove prema tipovima ličnosti, čitaoci dobijaju utisak da su likovi kao prave osobe – a to je zlata vredno u pisanju.
Preporučujemo za dalje čitanje
Pogledajte ostale delove naše serije o pisanju fikcije:
Teorija ličnosti u pisanju fikcije II: primena teorije tipova
Teorija ličnosti u pisanju fikcije III: granice i razbijanje pravila
Teorija ličnosti u pisanju fikcije IV: dubine zla – „loši momci“
Teorija ličnosti u pisanju fikcije V: pisanje za tipove ličnosti čitalaca